Odlazak onoga koji se suprostavio smrti otoka Visa

Prije samo godinu dana (sredinom rujna 2014.) u Komiži je svečano proslavljen početak smrti našega otoka. Naime, lokalna vlast (SDP-HNS-HSS) i udruga koja štuju JeBe Tita, pod pokroviteljstvom državnoga vrha i uz logistiku HRM-a, obilježili su 70 godina od dolaska JeBe Tita i Vrhovnog štaba na otok Vis, kao i 70 godina od zbjega u El Shatt. 
Na ovome blogu objavili smo post "Komiža, El Shatt i zločinac Broz" kojim smo ukazali na "djelo" koje je Broz ostavio našemu mjestu i našemu otoku.   http://komiza-hdz.blogspot.hr/2014/09/komiza-e-shatt-i-zlocinac-broz.html 

Na društvenoj mreži facebook smo napadnuti, osobito od strane plaćenika, onih koji su 90-tih gorljivo klicali Paveliću a danas jednako gorljivo Josipu Brozu Titu i njegovom "djelu". 

30. svibnja 1995. - nastup klape "Komiža" prigodom otvaranja boćališta

Jučer, na komiškom groblju, žitelji otoka Visa su u tužnoj povorci ispratili prof. Đina Mladinea, glazbenika, intelektualca i humanistu. Za razliku od onih koji su lani proslavili 70 godina početka umiranja otoka Visa, jer na toj i takvoj "baštini" još uvijek žive, Đino Mladineo se umiranju Visa uvijek odupirao, nastojeći mu vratiti život. O njegovom doprinosu kao vrhunskog glazbenog pedagoga, etnomuzikologa, skladatelja, dalo bi se mnogo napisati. Međutim, jednako je važno spomenuti njegovo poslanje u zadržavanju života na otoku koji je s komunizmom skoro pa nestao. Još kao 19-godišnjak, 1979. godine, započeo je voditi prvu klapu na otoku Visu - klapu "Komiža". A klapa tada, na "Titovom otoku", nije bila nositelj nematerijalne kulturne baštine, već neprijatelj političkog sustava kojemu su bili daleko potrebniji masovni zborovi za veličanje lika i djela te značajnih datuma. 

U takvom "kulturnom" okuženju, početkom 1984. godine, započeo je voditi i drugu mušku klapu u Komiži - klapu "Riva" što je kod lokalnog vodstva izazvalo burnu reakciju. Drugom polovinom 80-tih, Đino Mladineo je s obitelji otišao u Korčulu, gdje je nastavio svoje poslanje, a u Komiži je nastala jedna velika kulturna praznina. 

Osamostaljenjem Hrvatske i vraćanjem statusa Općine, Komiža je 1993. godine započela svoju obnovu. Početkom 1994. godine, Đino Mladineo se vraća i započinjemo projekt kulturno-prosvjetne obnove. U samo par godina osnovana je kulturna udruga, muška, ženska i mješovita klapa, tamburaški zbor... Otvorene su čak 3 škole: ugostiteljska odjeljenja Srednje škole, područni odjel OŠ u Podšpilju, područni odjel Glazbene škole Josipa Hatzea. Odlaskom HDZ-a s vlasti i vraćanjem onih koji i danas veličaju Tita, sve su škole ubrzo zatvorene, a komiški kulturno-glazbeni amaterizam je skoro pa nestao. 

U trenutku kada Komiža i Vis ostaju siromašniji za jednog od onih koji su se aktivno opirali pustošenju i smrti otoka Visa, objavljujemo njegov komentar na našem facebooku od 15. rujna 2014. godine. 

U ime Uredništva bloga, zahvaljujem mu što je, kao i mnogo puta ranije, imao hrabrosti reći istinu koju mnogi znaju ali,  iz straha ili koristi, prešućuju. 

                                                                                  Mićo Sviličić

Đino Mladineo

15. rujan 2014 · 

Hoćemo li se na današnji dan – dan svečane proslave 70. obljetnice - sjetiti da je do boravka Vrhovnoga štaba i Vrhovnog komandanta: 
- Vis bio najbogatiji i najnaseljeniji jadranski otok,
- da je bez Neptuna (oko 250 radnika), Jugoplastike (oko 150 radnika) i bez javnih službi hranio oko 10.000 tisuća ljudi, koji su mogli školovati dijete izvan otoka, koji su bili gospoda kad bi se pojavili bilo u Beču bilo u Splitu, koji su bili vinska velesila, koji su iz najbližega okruženja imali više nadničara nego je danas zaposlenih, koji su zapošljavali stotine sezonskih radnika u INDUSTRIJI, koji su do 1947. godine davali više poreza nego (tadašnja (država)) Crna Gora,
- da je na otoku Visu (i Biševu) bilo sedam osnovnih škola (Pošpilje i Pohumlje dvije škole na 1,5 km udaljenosti – valjda ne iz obijesti)
- da je u dva i po razreda u Visu ili Komiži bilo više učenika nego što danas ima čitava komiška škola
- da su Višani, kao gubavci, poslije boravka VŠ i VK imali posebne osobne iskaznice, da gotovo do devedesete godine višani iz dijaspore nisu mogli doći doma na Vis, a da se mjesec dana predhodno nisu najavili, da ni tako slavljeni saveznici (koji su davali svoje živote za našu (i njihovu slobodu)) nisu mogli noćiti na Visu (mogli su doći po izlasku sunca i napustiti Vis prije zalaska – istoga dana) , da su mnogi nestali s Visa bježeći od toga obilja pod prijetnjom (i izvršenjem) smrti,

Sjetimo li se: 
- Biševa (na kojemu su bila internirana i hrvatska djeca – valjda od straha da dječjim mišićima ne sruše revoluciju), 
- Dakse (na kojoj je stradao i padre Perica, tvorac pjesama Do nebesa nek se ori i Zdravo djevo, a koji je umoren ne zbog nekojih zlodjela, već samo zato jer je bio Hrvat), 
- poklanih fratara na Širokom (na koje je isti taj VŠ i VK poslao i višane, koji su sto posto bili kršćani), 
- šjor Mora (računovođe u Neptuna koji je sa suprugom utopljen usred komiške uvale samo zato jer je bio Nijemac, unatoč tomu što je Neptun utajice potpomago "šumu"), 
- onoga koji je odrobijao Goli otok samo zato što "nije volio gulaš i ca se je ple na prodil" (i tako zaštitio "nerevnost" tadašnjega lokalnoga politbiroovskoga gazdu), a koji se spominje u knjizi Otok gole istine ,
…

Sjetimo li se sve te nevino prolivene krvi?

Neka pobjednici i pišu povijest, ali zar mislimo da se na tuđoj nesreći može graditi svoja sreća? A tek na nevino prolivenoj krvi? Svaka sila do vika! Zar je ovo prokletstvo koje živimo na Visu bezrazložno? Ima li veće nesreće nego nama preostalima roditeljima školovati djecu i moliti Boga da se nikada ne vrate doma?

Da ste bili antifašisti, to vam nitko ne spori. Iako taj izraz (koji je jedino Staljin koristio i nitko više od saveznika) ništa ne govori o vama. Jer reći kako šećer NIJE gorak i kako NIJE ljut ne ukazuje što je to šećer i kakav je. Klanjam vam se što ste bili protiv fašizma i nacizma, ali što ste to bili (neću reći prema Hrvatima, jer sama ta riječ je nepoćudna) već prema Višanima koji su (kako vi kažete) toliko zaslužni u u stvaranju kovačnice bratstva i jedinstva?
Eto, u proglasu Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije spominje se "narod otoka Visa". Kao da postoji i narod otoka Brača, narod otoka Krka, narod Splita, Siska, Zagreba … A hrvatski narod? Njega su, valjda, progutali ovi prije spomenuti narodi. Možda je to razlog zbog kojega u proglasu ne pišete obrana već ODbrana (baš lepo, neka vas vaskoliki svet razume).

Što to slavimo?

Ako je moguće da ideološki sljednici onih koji su umorili padre Pericu, skupa pjevaju s njegovom duhovnom braćom i sestrama Do nebesa nek se ori i Zdravo djevo i (što je manje moguće) skupa i istodobno slave To Što Se Danas slavi i Dan pobjede u Domovinskomu ratu, ne bi li bilo pravedno, ako već nećemo poći na sva ta stratišta i bar u sebi zatražiti oprost, odrediti jedan dan sjećanja na nevino prolivenu krv?

Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena," (Knjiga izlaska 20, 5).